Prema Međunarodnoj novinskoj agenciji Ahlul Bayt (ABNA), nakon sto dana rata, grad Tir u južnom Libanu kao da je ušao u fazu produžene iscrpljenosti. Grad koji je naučio živjeti usred raspršenih upozorenja, tjeskobe koja nikada ni na trenutak ne napušta njegov svakodnevni život i teških sjećanja na ponovljena raseljavanja.
Prema izvještaju novinske agencije Al-Jazeera Net, ritam života u gradu Tiru se postepeno mijenjao u posljednjih nekoliko mjeseci. Pijace koje su nekada vrvjele prodavačima i kupcima polako su postale puste, a naselja koja su nekada vrvjela aktivnostima postala su mirnija mjesta. U međuvremenu, čekanje je postalo stalni dio svakodnevnog života stanovnika Tira.
U takvoj atmosferi, upozorenje izraelske vojske u utorak da se evakuira grad Tir i njegovi veliki dijelovi, kao i okolni kampovi, još jednom je sve poremetilo.
Upozorenje nije bio samo telefonski poziv ili izjava koju treba brzo pročitati. Umjesto toga, bio je to trenutak koji je u nekoliko minuta transformirao lice Tira, ostavljajući ljude još jednom s istim starim pitanjem: Gdje bi trebali ići ovaj put?
Očekivanje i kolektivna anksioznost
Čim je upozorenje izdato, znaci promjene u Tiru brzo su postali očigledni. Saobraćaj na glavnim gradskim ulicama postepeno se usporavao, a oči su bile uprte u mobilne telefone i ekrane vijesti. Pokušaj da se shvati šta ih čeka.
Vlasnici trgovina također su oklijevali između dvije opcije: odmah zatvoriti svoje radnje ili nastaviti s radom još nekoliko sati. Kao da hvataju vrijeme, posljednji pokušaj da odgode ono što dolazi.
Na pijaci Tira, neke su se trgovine zatvorile u žurbi, dok su druge ostale poluaktivne. Njihovi vlasnici više su promatrali ulicu nego kupce. U okolnim uličicama, razgovori o evakuaciji bili su glasniji od bilo kojeg drugog zvuka. Zabrinutost koja se širila među ljudima i njeni učinci bili su jasno vidljivi na licima umornim od ponovljenih upozorenja.
Teška pitanja
Na putevima koji vode iz Tira, brzo se oblikovala drugačija scena; automobili koji su prevozili sve što su mogli ponijeti sa sobom. Mali koferi, lična dokumenta i osnovne stvari okupili su se u iznenadnoj žurbi.
Mnoge porodice su napustile svoje domove kako bi otišle na sigurnija mjesta. Neki su otišli kod rođaka, drugi su se sklonili u škole koje su pretvorene u privremena skloništa u gradu Sidonu, a neki su odabrali sela i gradove dalje od prijetnje.
U automobilu parkiranom pored puta, Umm Mohammed je pokušala smiriti svoje dvoje djece. Djeca su stalno postavljala pitanja, a ona nije imala odgovore.
"Najteži dio ovog trenutka nije napuštanje doma, već nepoznavanje hoćemo li se ikada vratiti", rekla je za Al Jazeera.net.
Dodala je da je njena porodica prošla kroz duge i stresne dane posljednjih mjeseci, ali nedavno upozorenje učinilo je odluku o odlasku neizbježnom, iako vrlo gorkom i teškom.
Ali nisu svi napustili Tir.
Stojeći ispred svoje kuće u naselju u Tiru, Abu Mustafa, stariji čovjek, gledao je preko ulice u kojoj je živio decenijama.
Rekao je za Al Jazeera.net da je iskusio prethodne ratove i da je mnogo puta prošao kroz slične situacije, ali napuštanje doma je i dalje teška odluka, koju ne treba olako shvatiti, posebno u starosti i s dubokom vezanošću za mjesto i uspomene.
Bio je uhvaćen između dva straha: ostati ili otići, i nijedan nije bio lakši.
Gubitak sredstava za život
Posljedice upozorenja nisu ograničene samo na zabrinutost za živote, već su uticale i na svakodnevni život i egzistenciju ljudi.
Za mnoge, evakuacija znači gubitak izvora prihoda. Mali trgovci, radnici, ribari i taksisti suočili su se s novim gubicima, što je dodatno pogoršalo njihove već teške ekonomske uslove.
Abu Salim, taksista u gradu Tiru, rekao je za Al Jazeera.net da se njegov svakodnevni život potpuno promijenio otkako je izdato upozorenje.
"Od jutra selim porodice u sigurnija područja i ovo kretanje nije prestalo", objasnio je.
"Ljudi su uplašeni i svi traže gdje će otići", dodao je. "Mnoge porodice, posebno u kršćanskom susjedstvu, nisu očekivale da će morati tako brzo napustiti svoje domove."
Zastao je, a zatim rekao: "Najteže je što djeca pitaju roditelje gdje idemo i kada ćemo se vratiti, ali niko nema odgovor. Svaki put kada se ovo iskustvo ponovi, ista stara bol se vraća."
Kako se talas egzodusa iz grada povećava, Tir je postao grad koji visi između dva stanja; kuće koje se na brzinu zatvaraju, ulice koje iz dana u dan postaju sve praznije i prodavnice čija se svjetla gase jedna za drugom.
Iza ove scene, ljudi su ponijeli samo ono što su mogli ponijeti sa sobom. Nekoliko ličnih stvari, nekoliko uspomena i ogromnu količinu brige.
U takvom trenutku, ovo pitanje više nije samo znatiželja.
Your Comment